Autor: Sanja Rapaić
Prošli smo mjesec objavili priču o skromnom i vrijednom, ili, kako bi to politička elita rekla, „malom čovjeku“, koji je marljivo radio svoj posao i na plus 40, kada je Općinsko državno odvjetništvo u metropoli, zbog vrućine, „zatvorilo butigu“.
Dok je živa preskakala rekorde, taj vremešni čistač ulica, niti na trenutak nije potražio hlad, a kamoli izliku da, zbog „otežanih uvjeta“, ne obavi svoj posao. Vidno nagrižen zubom vremena, leđa pogurenih od posla, on i u ekstremnim uvjetima, po kiši, snijegu, ledu i nesnosnoj žezi koja topi asfalt, svakodnevno prolazi svoju višekilometarsku rutu. Na svom radnom mjestu nema niti krov nad glavom, a kamoli klima uređaj ljeti ili vrući radijator zimi. Umjesto vozila, dobio je tek stari bicikl s teškom kantom, koji, iz dana u dan, sve teže i teže gura.
Kada bi na taj svoj stari bicikl, samo na dan ili dva, stavio obavijest „Ne radim, jer mi je prevruće ili prehladno“, iz uličnih bi koševa kipjelo smeće, a parkovi bi ličili na tužne rasadnike otpada. Ipak i unatoč tome što se rezultati njegovog rada itekako vide, za političare je on, baš kao i ostali „mali ljudi“ i „obični“ radnici, izvan sezone glasanja, nevidljiv i nevažan. No, to ipak vrijedi samo za političare, a ne i za građane. Na zahtjev nekih naših čitatelja, koje je priča o vremešnom čistaču ulica ganula, pronašli smo ga, popričali s njim i ugodno se iznenadili, jer, nakon objave članka, Božo je konačno postao vidljiv – ljudi na ulici ga prepoznaju, mnogi ga čekaju ispred kuća kako bi mu dali plastične boce, a u firmi, u kojoj radi već tri i pol desetljeća, odmah je dobio povišicu.
‘Dobio sam pet bodova na plaću’
„Ja nemam taj Internet, ali rekli su mi da je tamo pisalo nešto o meni. Mnogi me sada zovu heroj ulice, ali zbog toga što radim i kad je paklena vrućina i kad je grad zaleđen, ja ipak nisam heroj, ja sam samo čistač koji radi svoj posao. Nikada me nitko u ovih 35 godina nije zbog toga pohvalio, a sad me, eto, ljudi prepoznaju na ulici i zaustavljaju me, mnogi me potapšaju po ramenu, skupe za mene plastične boce, no najviše me ipak iznenadio moj direktor. Nakon što ste objavili priču o meni, pozvao me u svoju kancelariju na razgovor, pohvalio me i dobio sam pet bodova na plaću“, kaže nam, skromno i samozatajno, Božo iz okolice Nove Gradiške.
To što je on, baš kao i čitava vojska radnika, političkim elitama nevidljiv, njemu ne znači baš ništa, jer i političari su Boži isto tako nebitni. Zbivanja na političkoj sceni uopće ne prati, zna tek ime predsjednice, no od dva je skombinirao jedno prezime – Grabarović. Premijer Plenković, očito, baš nije ostavio utisak vrijedan pamćenja njegova imena, a kad se kamera ugasila, Božo je stidljivo prokomentirao – „Ma ja se sjećam onog Sanadera, znam da on više nije premijer, ali poslije njega su se stalno mijenjali neki novi, pa ih ne pamtim, jer kratko traju“.