Božo Petrov i Most dobili su ogromnu priliku, ali izgleda da su je potrošili. Kod njih se stvari na očigled raspadaju. Pijesak je iscurio. Velika šteta. Ne pomažu tu klauzure, ni glasnogovornik, ni garancije na temu sloge i jedinstva, ni smirujuće poruke koje Petrov odašilje javnosti kao kakvoj labilnoj terapijskoj zajednici, a ni protokolarni respekt koji im, u ovoj ukočenoj zajedničkoj predstavi, s knedlom u grlu, iskazuju HDZ i SDP. A griješe svi oni koji će urušavanje Mosta olako pripisati faktoru Prgomet i činjenici da je ambiciozni HDZ-ov disident koji je Mostu donio preko 40 posto mandata, odlučio ići svojim putem i tako zatresao monolit.
Jasno da bi im bilo lakše bez toga, takav ti stres nikad ne treba. Ali osnovni je problem s Mostom to što svakoga dana navode sve širi krug simpatizera da ih sve manje doživljavaju kao atrakciju koja će izvući golubove iz šešira i spasiti Hrvatsku, a sve više kao družinu koja zapravo ne zna što da počne s moći koja joj je pala u krilo, a u očiglednom je nesrazmjeru s njihovim kapacitetima. Tek su se upustili u pravi posao, a to već izgleda kao glavinjanje. Svaki dan nove kontradikcije. Oko svakog problema nova nesigurnost.
Ukratko, dojam je taj da je Most zinuo puno više nego što je u stanju progutati. Nema u njih dovoljno znanja ma koliko da su namjere bile lijepe i vjerojatno sasvim poštene. A to izaziva nelagodu. Ispočetka im se gledalo kroz prste jer su početnici. Šira javnost prihvatila je vrlo blagonaklono zajedničku akciju ljudi koji su djelovali kao inteligentni entuzijasti, odlučni da poginu mijenjajući ustajalu paradigmu vladanja u Hrvatskoj. Stanovita naivnost mostaša djelovala je čak privlačno i mnogima koji za njih nisu glasali. Zvijezde su im se smiješile od uha do uha. Ali to ipak jednostavno ne ide.
Građanima su se dosta ogadile ove dvije velike stranke. Apsolut stege i poslušnosti. Žalosna prosječnost. Kalkulantstvo. Sporost. Demagogija. Premazanost svim mastima. Neproduktivnost. Močvara. Ali nakon ovog pokušaja s Mostom, ljudi su počeli govoriti: Tko ne zna voziti, neka za volan ne sjeda. Užasno je teško reći kako da se reorganizira država onima koji su prije toga eventualo vodili gradić ili malu tvrtku, a k tome su se još i opasno zaludjeli svojim izbornim uspjehom. Kad izvučeš jednu ciglu u državi, pomaknu se cijeli zidovi, od Međimurja do Dubrovnika. A onda jao svima ako ne znaš što dalje. Tko je, uostalom, taj neki Grmoja koji u Mostu ima status sive eminencije? Koji bi to »stručnjaci« trebali sjesti u Vladu mimo izborne volje birača? Kakvo štampanje novca?
I tako su kola krenula nizbrdo.
I čuda se ponekad mogu ostvariti – ako upale. Ovo s Mostom nije upalilo. Zato im je besplatni savjet da se još danas spuste na zemlju, odaberu saveznika te s njim pokušaju formirati vladu. Jer ćemo ih se, u protivnom, sutra sjećati kao izumrlog doda, ptice koja nije umjela letjeti.
