Unatoč teškoj bolesti Antonia je uspješna studentica koju od pravničke diplome dijeli još samo pet ispita te se nada kako će ih položiti ove godine. Sve što želi je da, nakon pet godina borbe, konačno dobije i onu posljednju bitku s bolešću te da joj se sluh vrati kako bi, nakon što diplomira, mogla normalno živjeti i raditi.
„Nemojte plakati, nemojte me žaliti, ne želim suze ni u čijim očima”, rekla je svojim najbližima 22-godišnja Novogradiščanka Antonia Kraljić, kada joj je dijagnosticirana teška bolest s kojom se, s nevjerojatnom snagom i hrabrošću, bori već nekoliko godina, piše 100posto. Iako joj je bolest, zbog koje je mjesece provela po bolničkim odjelima, ukrala bezbrižnost mladosti te joj je potpuno oduzela sluh, a zbog pareze lica teže govori, Antonia redovito polaže ispite te je sada apsolventica na Veleučilištu u Požegi, gdje studira upravno pravo.
Imala je tumor na mozgu, a liječnik joj je propisao samo kapi za uho
„U trećem razredu srednje škole primijetila sam kako slabije čujem, što se potvrdilo i na pregledu u novogradiškoj bolnici, no liječnik mi je tada propisao samo kapi za uho i rekao mi kako će sve biti u redu. Ta se prognoza, na žalost, pokazala pogrešnom. Na trećoj godini studija počela sam, uz još veće probleme sa sluhom, imati i probleme s ravnotežom te sam otišla na pregled u Požegu. CT glave je pokazao nešto neobično na mozgu te sam dobila uputnicu za magnetsku rezonancu u Slavonskom Brodu.
I dok sam mjesecima čekala na tu pretragu, zdravlje mi se počelo naglo pogoršavati te mi je, između ostalog, strašno otekla desna noga na koju više nisam mogla stati”, priča nam Antonia. Kada je, nakon višemjesečnog čekanja, koje se činilo kao vječnost, konačno obavila pregled uslijedio je šok koji je čitavoj njenoj obitelji iz korijena promijenio život.
„Dva dana nakon pregleda primili smo poziv iz bolnice. Javio se moj tata i po izrazu njegovog lica odmah sam znala kako nešto nije u redu. – Antonija ima četiri tumora na mozgu i mora hitno u KBC Rebro – to je bila rečenica koju je liječnik tog dana rekao mom ocu, rečenica kojom je stavljena točka na život kakav smo do tada živjeli. Bio je to strašan šok za moje roditelje, a za mene… iskreno, ja sam osjetila neku vrstu panike, no to je trajalo kratko, poput bljeska munje, a potom sam pogledala svoje roditelje i rekla im – dobro, sada znamo što mi je, idemo vidjeti je li taj problem rješiv – prisjeća se Antonia.
Poručuje svima koji se bore s nekom bolešću da na problem, ma koliko težak bio, ne gledaju kao na nesavladivu prepreku, ako za njega postoji ikakvo rješenje. A rješenja, u njenom slučaju, na sreću ima, no put do konačne pobjede nad bolešću je iznimno težak i dugotrajan.
U tijelu su joj otkrili nove tumore
„Kada se nađete oči u oči s teškom bolešću, pred vama su dvije opcije – možete se zatvoriti u svoj svijet i plakati ili se pak možete „naoružati” optimizmom i nadom kako će na kraju sve dobro završiti. Ja sam, bez oklijevanja, izabrala ovu drugu opciju”, kaže nam Antonia s čijeg lica, unatoč svemu, osmijeh gotovo nikada ne silazi.
Nakon što je saznala da su tumori na mozgu krivci za probleme sa sluhom i ravnotežom, na prvom su joj pregledu pojasnili kako je riječ o genetskoj bolesti te da je stoga moguće da se tumori kriju i u drugim dijelovima njenog tijela. Crna se slutnja liječnika, na žalost, pokazala točnom.
„Magnetska rezonanca cijeloga tijela otkrila je da imam još tri tumora i to na kičmi. Uslijedila je hitna operacija tumora kraj lijevoga uha, koja mi je trebala spasiti, do tada već ozbiljno oslabljen, sluh. Tjedan dana nakon te, uslijedila je i druga operacija tumora na kralježnici, a potom rehabilitacija na kojoj sam se svojski trudila vratiti osjećaj za ravnotežu i ponovno prohodati”, kaže Antonia. Zahvaljujući iznimnoj upornosti, mlada je djevojka uspjela prohodati, no na žalost, bolest ju je stajala sluha te stoga nikuda ne ide bez pratnje.
Više ne čuje, ali uči čitati s usana
„Liječnici ne znaju hoće li mi se sluh ikada vratiti, no ja čvrsto vjerujem da hoće. Do tada se pokušavam sporazumijevati čitajući s usana, što nije lako, ali iz dana u dan sam u tome sve bolja”, kaže Antonia, koja je nedavno bila na zračenju tumora kraj desnog uha, a samo nekoliko dana nakon toga položila je ispit na fakultetu. „Pronašli su mi još sedam malih tumora u mozgu i tri mala u vratnoj kralježnici, no ja sam se ponovo usredotočila na dobru vijest, a ta je da su svi ti tumori neaktivni, dakle miruju i ne rastu te mi ne predstavljaju veliki problem i nadam se da će tako i ostati. Problem mi trenutno stvara samo jedan veći tumor pored oka, a u svibnju ću saznati hoće li ga morati operirati”, kaže Antonia.
Kod studiranja, odnosno praćenja predavanja, najveći joj je problem predstavljalo to što više uopće ne čuje, no i u tom je nedostatku ova djevojka puna optimizma pronašla pozitivnu stranu.
„Ispostavilo se da sada, od kako sam potpuno gluha, mnogo lakše i brže učim, jer u svom svijetu tišine imam mir i lakše se koncentriram te stoga i s lakoćom polažem ispite”, priča Antonia, koju od pravničke diplome dijeli još samo pet ispita te se nada kako će ih položiti ove godine. Sve što želi je da, nakon pet godina borbe, konačno dobije i onu posljednju bitku s bolešću i da joj se sluh vrati kako bi, nakon što diplomira, mogla normalno živjeti i raditi.
Bitka za život i bitka za opstanak
„Sve bi ovo bilo mnogo teže da uz mene, cijelo ovo vrijeme, nisu bili moja obitelj i moji prijatelji te cijela vojska nepoznatih ljudi koji su mi se javljali putem društvenih mreža s porukama ohrabrenja”, kaže Antonia. No, posebne zahvale ove hrabre mlade djevojke idu njenim sugrađanima, članovima Folklornog ansambla mladih i Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koji su za nju organizirali humanitarnu akciju. Tom je prigodom pročitana i dirljiva pjesma koju je Antoniji posvetila njena strina Evica i koja je rasplakala mnoge prisutne, ali i one koji su ju pročitali na Facebooku.
Pred ovom je mladom djevojkom, kako je napisala, još mnogo teških stepenica i još prepuno bolničkih dana. I dok Antonia vodi bitku za život, njeni roditelji, na žalost, vode bitku za opstanak. U obitelji nitko ne radi te preživljavaju s 1100 kuna mjesečno.
„Pomažu nam rodbina i prijatelji, nešto su nam pomogli i grad i županija. No, meni i suprugu je posebno bolno to što smokako ne trebaju stručnjaka. Ja sam do sada odlazila na sezonski rad, ali zbog bolesti više ne mogu Antoniju ostavljati samu te smo ostali i bez tog izvora prihoda”, kaže nam Antonijina majka Milica Jakelić Kraljić. Svi oni koji su u mogućnosti i imaju potrebu pomoći ovoj hrabroj mladoj djevojci i njenoj obitelji, da se, osim s bolešću, ne moraju boriti i za golu egzistenciju, mogu to učiniti uplatom na žiro račun HR1023600003114435547, a za uplate na devizni račun SWIFT/BIC: ZABAHR2XHR8023600003243501808.
Izvor: 100posto
