Ima, tako događaja i dana koji će zauvijek ostati upisani u kolektivnu memoriju nacije . Rana, toliko strašnih, da ih ni vrijeme , koje, kažu liječi, neće izbrisati. 18.studenoga, prije 21 godinu, jedan je od tih dana. Hrvatska se danas sjeća, s dostojanstvom, tužna, ali i neizmjerno ponosna. Sjeća se hrabrosti, prkosa i otpora. Sjeća se grada koji je iznesen iz mraka. Grada heroja znanih i neznanih, simbola hrvatskog otpora i stradanja, grada koji je 87 dana odolijevao napadima neprijatelja, razaran tisućama projektila, opkoljen i odsječen od ostatka Hrvatske . Sjeća se Vukovara i epske ratne priče, sjeća se i pamti najveću i najkrvaviju bitku Domovinskog rata . Jer, baš kao i danas, 21 godinu kasnije, tih je dana , dana koji su šokirali civilizirani zapadni svijet, . Hrvatska bila Vukovar.
Potraži riječi koje voliš.
Reci ih onome koga voliš.
Neka to budu obične riječi, izgovori ih kao što dišeš.
Kao da hodaš ulicom nepoznata imena, kao da još nema imena ni trg, ni žito.
Ujutro pod suncem, uvečer i noću, i kad dođe oluja, u dobru i zlu,izgovori samo-DOMOVINO MOJA.
Ima toliko riječi da se to kaže i svaka je dobra, ako je tvoja.
Nećeš pogriješiti, ne griješi onaj koji voli.
Ipak, ustani kad izgovaraš njeno ime.
Pjesma o Domovini pjeva se stojeći,
Ustima koja se smiješe, ustima koja plaču i rukama koje grle.
Autor: Simonida Tarbuk
Komentari
