Učenica 7. b razreda Osnovne škole Ljudevita Gaja Nova Gradiška Ema Posavčević napisala je intervju s mag. ing. aeronautike Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, vojnom pilotkinjom i satnicom Antonijom Trupinić koja je posjetila ovu školu u ožujku i upoznala učenike viših razreda sa svojim poslom.
Ema Posavčević predstavila je svoj rad na Županijskoj smotri LIDRANO u Slavonskom Brodu 11. ožujka 2020. Rad je pohvaljen i predložen za državnu razinu, no kako je novonastala situacija preselila nastavu u virtualne učionice, sva su natjecanja za ovu školsku godinu završena. Mentorica je Marinela Banovčić, učiteljica hrvatskog jezika. Fotografije su iz Antonijinog privatnog albuma.
Intervju donosimo u nastavku:
Žudjela sam za novim iskustvima
Nebo nije granica
Ne trebamo se bojati izazova
Koliko se dječja maštanja razlikuju od ozbiljnih životnih odluka, pokazuje karijera mlade mag. ing. aeronautike Hrvatskog ratnog zrakoplovstva te vojne pilotkinje i satnice Antonije Trupinić. Rođena je u Cerniku u blizini Nove Gradiške. Kao mala djevojčica htjela je biti balerina, pjevačica ili liječnica, u srednjoj školi voljela je pisati i razmišljala o Dramskoj akademiji, a onda se dogodio preokret: upisala je Fakultet prometnih znanosti – smjer aeronautika – modul vojni pilot.
Opišite svoj radni dan.
Uh, pokušat ću što jednostavnije. Kada dođem na posao u sedam sati, presvučem se u kombinezon, obujem letačke čizme i već u sedam i petnaest budem u maloj učionici u kojoj me čekaju dva kadeta- pilota spremna za let koji smo dan ranije isplanirali. Imam tridesetak minuta za ispitivanje o manevrima proračunima za let. Jako je važno da su potpuno spremni i da sve elemente leta i metodičku razradu vježbe znaju napamet. U sedam i pedeset krećemo na „letački doručak“. Ovaj obrok je specifičan jer izgleda kao ručak, ali u osam sati.
Nakon doručka slijedi potpuno opremanje za letenje: stavljamo kacige, prsluk za spašavanje i rukavice. Ne letim s kadetima cijelo radno vrijeme, ali prosječno u zraku budem dva sata s pauzom svakih sat vremena. U zraku smo svi jako uzbuđeni jer nije simulacija. Nakon bloka letenja slijedi vrijeme za ručak i pripremu u kojoj provjeravam koji let će kadeti letjeti sutra, koje elemente leta i manevre im trebam dodatno objasniti. U četrnaest sati smo ponovo u našoj učionici jedan školski sat. Kadeti dobivaju sve informacije, objašnjenja, rutu leta, zonu leta, elemente vježbe, metodičku razradu leta, ali i postavljaju pitanja ako nešto nije jasno. Kad sve utvrdimo, uskačem u civilnu odjeću i u petnaest sati odlazim doma.
U kojem ste trenutku donijeli odluku o svom budućem zanimanju?
U četvrtom razredu gimnazije ugledala sam plakat u holu škole „Prihvati izazov, postani pilot“. Zanimalo me što mogu napraviti i koliko daleko mogu ići, bez obzira na to što društvo i obitelj od mene očekuje. Žudjela sam za novim iskustvima i evo me.
Kako je Vašu odluku prihvatila obitelj, osobito roditelji?
Kad sam odlučila što ću studirati, majci nije bilo drago. Nisam bila fizički snažna, opravdano se bojala za mene, ali s druge strane bolju podršku od očeve nisam mogla zamisliti. Znao je da neću odustati. Kao dragovoljac Domovinskog rata usadio je u svoju djecu snažno domoljublje i za njega sam bila junakinja.
Je li bilo teško završiti Fakultet prometnih znanosti i smjer koji ste odabrali?
Majka mi je uvijek govorila da učim za sebe, a ne za nju ili nekog drugog i da ne moram u životu nikoga zadiviti. Tako sam zapravo vrlo rano shvatila da sam zaista odgovorna jedino sebi. Ni jedan fakultet nije lak. Potrebno je uložiti puno truda, a o odricanju tijekom studiranja neću ni govoriti. Vodila me Aristotelova misao: „Mi smo ono što ponavljano radimo – izvrsnost, dakle, nije talent, nego navika.“
Kako ste osobno doživjeli svoje prvo samostalno polijetanje?
Svoj sam prvi let doživjela vrlo emotivno. U meni se miješala sreća, uzbuđenje i strahopoštovanje prema vremenskim uvjetima i avionu u kojem sam letjela. Uslijedio je predivan osjećaj moći koji proživljavam pri svakom letu, jer sama spoznaja da letim u stroju bez mogućnosti predomišljanja i „parkiranja sa strane“, daje mi ogromnu dozu samopouzdanja, koju sam skrivala u sebi, i do tog trena, nikad nisam doživjela u životu.
Kako ste se, kao žena, snašli na poslu u kojemu dominiraju muškarci?
Nikada, baš nikada nisam doživjela drugačiji tretman jer sam žena. Instruktori letenja od samog početka imaju ugrađen osjećaj profesionalnosti, ističući integritet, što podrazumijeva samokritičnost i samopouzdanje istovremeno, a to pridonosi međusobnom povjerenju bez obzira na spol. Moj zapovjednik nikada nije pravio razliku hoće li zadaću dati meni ili mom kolegi jer zna da će biti jednako kvalitetno obavljena. Svatko je od nas izuzetan, kreativan i stručan. Moramo se podržavati kako bismo funkcionirali kao jedno kada bude potrebno.
Pilot mora biti u izvrsnoj fizičkoj i mentalnoj formi. Kako to postižete?
Onog trenutka kad sam odlučila postati vojni pilot, znala sam da ću morati promijeniti svoj stil života. Nikada se dotad nisam bavila sportom, bila sam „mršavica“ kojoj fizička spremnost nije bila važna. Na prvoj godini fakulteta odabrala sam borilačke vještine. Potom sam trenirala veslanje koje zimi odrađuješ u teretani. Jako mi se svidjelo kako mi se tijelo počelo mijenjati. Međutim, nakon nekoliko mjeseci pala sam sa skutera i ozlijedila zdjelicu. Liječničke prognoze nisu bile dobre. „Ako ne mogu normalno hodati, neću moći ni letjeti“, mislila sam. To je bio prijeloman trenutak. Posvetila sam se oporavku. Nakon tri mjeseca napravila sam prvi trening u teretani koji me odveo prema bodi-bildingu. Iza sebe imam dvadesetak natjecanja i pregršt medalja. Više se ne natječem, ali redovito treniram i pazim na prehranu. Želim naglasiti kako treninzi u teretani ne utječu samo na fizičku, već i mentalnu spremu.
Možete li izdvojiti jednu osobu koju smatrate životnim uzorom?
Iako na poslu svakodnevno promatram snažne ljude koji su mi uzori, ipak bih ovom prilikom izdvojila mlade hrvatske inovatore, a među njima Matu Rimca. Zadivljena sam njegovim znanjem, uspjehom, poduzetništvom i nastojanjem da Hrvatsku učini boljim mjestom za život.
Ima li nešto u čemu biste se još željeli ostvariti?
Naravno! Otkako sam Zemunik zamijenila Zagrebom, pokušavam se uklopiti u veliki sustav Zapovjedništva Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Na novom radnom mjestu moram drugačije razmišljati, planirati i provoditi zadaće. Posao koji sada radim spoj je letenja i digitalnih medija, ali i odnosa s javnošću, i osjećam kako idem korak dalje.
Sjetim se često Travoltine izjave u jednom intervjuu: „Čini prave stvari i svjedoči kako se dobre stvari događaju tebi!“
Imam još jednu želju koja spava duboko u meni, želim se ostvariti kao majka!
U ožujku ove godine posjetit ćete našu školu. Što ćete poručiti nama, mladim ljudima, koji se nalazimo pred važnim životnim odlukama?
Bit će mi veliko zadovoljstvo doći u vašu školu i upoznati učenike. Pokušat ću vam objasniti kako se izazova ne treba bojati. Ako radimo dobro, ljudi to vide. Oduvijek sam sanjala o tome da iza sebe ostavim nekakav trag i pokažem kako uporni ljudi ne postavljaju granice, nego nove izazove i ciljeve. Najveći je uspjeh kad postaneš nečije nadahnuće i shvatiš da ne hodaš malen ispod zvijezda.
Ema Posavčević 7. b razred OŠ Ljudevita Gaja Nova Gradiška
