Učenica 7. B razreda OŠ Ljudevita Gaja Nova Gradiška Ana Meglajec  razgovarala je s  Joshuom Čirjakom. Intervju je predložen za državnu smotru LiDraNo 2018.godine. Ako pratite youtubere, svakako pročitajte tko je Joshua, čime se bavi, što ga povezuje s našim gradom i našom školom!

 Roditelji me neprestano upozoravaju da ostanem prizemljen

Novogradiščanin, Zadranin, Kanađanin

S vremenom sam naučio biti zahvalan na malim stvarima

 

Pratite li vi hrvatske youtubere? Provodite li većinu slobodnog vremena slušajući druge ljude dok govore o svojim životima? Joshua Čirjak, mladi snimatelj u usponu, prvi je Hrvat koji je objavio video na You Tubeu u kojem je snimio sebe i svoja razmišljanja  podijelio s fanovima. Seleći se iz Kanade u Slavoniju, iz Slavonije u Zadar, te iz Zadra u Kanadu, shvatio je da su prilike posvuda samo ih treba prepoznati. 

Tvoji su roditelji podrijetlom iz Hrvatske. Kada ste se preselili iz Kanade u Novu Gradišku i zašto su roditelji odabrali naš mali grad za tako važan korak jedne mlade obitelji?

U Novu Gradišku doselio sam kao dvanaestogodišnjak. Roditelji su odlučili nastaviti obiteljski život u mirnijoj sredini. Kako je mama rodom iz Nove Gradiške i svako smo drugo ljeto posjećivali baku, bratiće i ostalu rodbinu, a sestra i ja smo već stekli prijatelje, smatrali su da će prilagodba biti lakša. Kad smo preselili, bio sam doslovno u stanju šoka. Došao sam iz grada od 2,4 milijuna stanovnika pa mi je život u  Novoj Gradiški pomogao da  s vremenom naučim biti zahvalan na malim stvarima.

Jesi li morao dodatno usavršavati hrvatski jezik?

U Kanadi smo sestra i ja svaki petak pohađali školu hrvatskoga jezika. Kod kuće su roditelji s nama govorili isključivo na hrvatskom jeziku, no kad sam stigao u Hrvatsku, nije sve išlo glatko. Nisam mogao pohađati i pratiti redovnu nastavu, učio sam jezik doma. U Osnovnu školu Ljudevita Gaja uključio sam se u osmom razredu.

Zanimljivo je kako sam se silno trudio imati dobru ocjenu iz hrvatskog jezika pa sam na kraju osnovne škole imao poklonjenu četvorku, u trećem razredu srednje škole zaključena mi je petica. Cijelo vrijeme sam maštao o odličnom uspjehu i u četvrtom razredu gimnazije prošao sam s 4.5!

Kako su te u našoj školi prihvatila djeca i učitelji? Možeš li izdvojiti koju zgodu?

Kao što sam već rekao, došao sam u osmi razred. Bilo mi je teško uklopiti se, svi su već imali dugogodišnja prijateljstva. Odabrao sam osmi c razred jer sam neku djecu ranije upoznao. Stvarno su se trudili primiti me u društvo. Učitelji su mi pomagali, neki su čak prilagođavali gradivo, no većina se prema meni odnosila kao i prema ostalim učenicima što me tjeralo da se još više trudim. Najteže je bilo usmeno odgovarati ( u Kanadi nema usmenog ispitivanja) pa sam često nenamjerno nasmijavao razred krivom uporabom riječi, zamjenjivanjem značenja riječi i sl., pogotovo odgovarajući gradivo iz fizike ili povijesti.

Baš kad si se malo opustio, roditelji donose novu važnu odluku.

Da, slijedi preseljenje u Zadar. E, to je malo teže prošlo! Nova Gradiška je trebala biti prijelazna faza, a Zadar konačno odredište. Zašto Zadar? Tata je iz Zadra. Nikoga nisam poznavao, tj. nisam imao prijatelja…tek smo nekoliko puta ljetovali u Zadru i to je sve. Kako volim izazove, odlučio sam upisati opću gimnaziju, a imao sam i pravo na izravan upis zbog preseljenja iz inozemstva. Ravnatelj škole smatrao je da bi bilo bolje odabrati neku tehničku školu (jer je lakša), no sestra i ja smo znali da u znanje treba ulagati. Tako je i bilo! Bili smo vrlo dobri učenici unatoč brojnim izazovima.

Nakon završene gimnazije ponovo si se našao na prekretnici života.

Znao sam da ću studirati, samo je bilo pitanje gdje. Izabrao sam Kanadu zbog engleskog jezika, engleski mi je ipak lakši. Studiram industrijski dizajn. Jako sam zadovoljan. Na fakultetu nema ispita, student bira projekte koje će odraditi i ima dosta prakse. Moram reći da su me roditelji podržali u odluci. Sestra studira u Kanadi pa su me pustili. Mama, tata i mlađi brat su u Zadru. Mi ih posjećujemo kad god je to moguće.

Slavonija ili Dalmacija?

U Slavoniji sam osjetio „dušu slavonsku“, to mi je bio i prvi kontakt s korijenima, prvi prijatelji, odrastanje. U Novoj Gradiški sam zavolio cijelu Hrvatsku. Zadar je za mene bio potpuno nepoznat grad. Zatvorio sam se u „mjehurić“ i nisam htio van. Trebalo je vremena da se opustim i Zadru pružim priliku.

Hrvatska ili Kanada?

Hrvatska mi se više sviđa. Usudio bih se zemlje usporediti s dvjema tortama: prva je skromna, čak i neugledna, ali kad ju probaš, zadivi te puninom okusa. Druga je izvana prekrasna, ali bez okusa. Hrvati su srčani, temperamentni ljudi koji još uvijek drže do nekih moralnih vrijednosti i to mi se sviđa. U Kanadi ne postoje Kanađani, nego ljudi različitih nacionalnosti. Prilično su liberalni. Drago mi je što imam prijatelje i u jednoj i u drugoj zemlji.

Imaš svoj You Tube kanal. Gdje i kako je rođena ideja? Što sve obožavatelji mogu vidjeti na tvom kanalu.

 Ideja je rođena u Hrvatskoj. Bio sam bolestan i htio sam to podijeliti s prijateljima u Kanadi.

Svoje uratke uglavnom objavljujem na portalima. Surađujem s različitim glazbenim festivalima kao što su Ultra Europe i MTV Summer Blast.

Iako sam prvi u Hrvatskoj objavio video u kojemu snimam sebe, shvatio sam da se ugodnije osjećam iza kamere jer mogu biti slobodniji i kreativniji. Počeo sam snimati svoja putovanja, ljude, prirodu, a sve je završilo snimanjem turističke razglednice.

Htio sam u jednom videu pokazati sve naučene vještine pa sam mjesec dana snimao kadrove iz Zadra. Poslao sam rad turističkoj agenciji. „Visit Zadar“  postao je vrlo popularan. Igrom slučaja video je pregledala i Lana Jurčević. Razgovarala  je sa mnom i pristao sam snimiti spot za njezinu pjesmu „Daj da plovimo“. Zanimljivo je da sam „Visit Zadar“ snimao i montirao mjesec dana, a Lanin spot bio je dovršen u dva dana. Bilo je jako stresno, sve sam radio sam i posve besplatno. No isplatilo se. Uslijedile su brojne ponude kao dokaz da ponekad moraš uložiti svoje slobodno vrijeme.

U kratkom vremenu Lanin spot imao je 500 000 pregleda.

Postao si uzor mnogima, tko je bio tvoj uzor (ako si ga imao)?

Imam više uzora, jedan od  njih je snimatelj Am Kolder, ali i moji roditelji. Tata me poučio kako razmišljati izvan okvira, a mama tehničkim stvarima povezanim s fotografijom i snimanjem uopće.

Kako se nosiš s brojnim  fanovima i neizbježnim posljedicama uspjeha?

Mislim kako se dobro nosim s popularnošću  i većim brojem obožavatelja. Volim se fotografirati s ljudima kad me prepoznaju. Dirnuo me susret s jednom djevojkom iz Zadra. Kako se bavim izradom narukvica, njena mama je naručila narukvicu i trebali smo se naći u gradu. Djevojka je došla s majkom, a na očima je imala povez.  Kad ga je skinula, počela je plakati. U početku sam osjećao neugodu, no poslije smo lijepo razgovarali. Tek sam kasnije shvatio da sam bio božićno iznenađenje za navedenu djevojku.

Ljetos sam posjetio Novu Gradišku. Dogovorio sam s prijateljima druženje u gradu i silno sam se iznenadio velikim odazivom. Razgovor je protekao opušteno na obostrano zadovoljstvo. Nadam se da sam im pomogao svojim savjetima kao što oni meni jesu. 

 Kako svoj hobi usklađuješ s drugim obvezama, ipak si još student?

Svoj hobi pretvorio sam u uspješnu karijeru. Nisam se tome nadao. Teško je sve što radim uskladiti sa školovanjem, no silno želim uspjeti jer je većina snimatelja, koje gledam kao uzor, odustala od obrazovanja.

Znam u kojem ću se  smjeru dalje razvijati i obitelj mi je velika podrška. Roditelji me neprestano upozoravaju da ostanem prizemljen jer je slava opasna, osobito za mladog čovjeka.

Želim biti poduzetnik i otvoriti ured u Zadru u suradnji s drugim dizajnerima, fotografima, snimateljima i baviti se produkcijom, no prije toga želim proputovati svijet i  sve snimiti kamerom. 

I na kraju…

Poručio bih mladima da prvo pokušaju uvidjeti što ih ispunjava, dakle svoju strast, da pri tome pokušaju biti originalni jer smo svi posebni i jedinstveni, a prilike su posvuda samo ih treba prepoznati! 

Autor:  Ana Meglajec 7.b

 

Komentari
Prethodni članakU Zagrebu Nagradu za životno djelo u promicanju obrtništva dodjeljena je posthumno Novogradiščanu Ivanu Mirkoviću i obrtu VIPS Nova Gradiška
Sljedeći članakUdruga gluhih i nagluhih Nova Gradiška provodi još jednan projekt Erasmus+