Neke osobe, jednostavno, pamtite… Uglavnom po dobru, osmijehu, vedrini, karakteru…
One druge, baš i ne. Zaboravite ih, jer nisu toga ni vrijedni, zaključate ih u „zatvorenu ladicu” i idete dalje.
Medicinsku sestru Zdenku Starčević iz Opće bolnice Nova Gradiška, vjerujemo, pamti veliki broj ljudi. Pamti po dobru, osmijehu, brizi i spremnosti za pomoći u svako doba dana.
Sestra Zdenka već 37 godina radi u novogradiškoj bolnici. Najprije je počela raditi na Odjelu kirurgije, prešla, potom, na Odjel pedijatrije i tako sve do današnjih dana. Trenutno radi u ambulanti Odjela za pedijatriju, strpljivo i s puno osmijeha dočekuje, uz liječnike, male pacijente i kako kaže, nije joj teško.
Posao je to koji voli, koji je izabrala i ne bi ga mijenjala ni za što na svijetu:
– Srednju medicinsku školu sam završila u Novoj Gradiški. Bila sam treća generacija medicinskih sestara. Prve dvije godine sam radila na Odjelu kirurgije, 17 godina radila u smjenama na Odjelu pedijatrije, sad sam ovdje u ambulanti, s mališanima… Najljepši posao na svijetu! Djeca su iskrena, topla, donose radost, a kad im pomogneš, nitko sretniji! Radim posao koji volim i ništa mi nije teško – priča nam Zdenka.
Prisjetila se i svojih početaka:
– Kada se usporede prošla i sadašnja vremena, naravno da je prije bilo puno teže raditi. Nismo bili toliko opremljeni, snalazili se na razne načine. Razlika je i među djecom i roditeljima. Danas je sve puno drukčije, roditelji su puno više informirani, a djeca kao djeca, svatko je dijete na svoj način drago, toplo i posebno.
Pamtim li ih sve?! Neke da, neke i ne. Tako je i s roditeljima. Većinu sretnem u gradu, popričamo, nasmijemo se, pitamo „za zdravlje” i idemo dalje…
Lijepo je raditi s ljudima, posebice s djecom, no naš posao, kao i svaki drugi, nosi svoju dozu stresa. Ponekad dođem kući pa me suprug pita, što je s tobom?!
U poslu se susrećemo sa svakakvim situacijama, najteže nam je kada se sretnemo s onim najgorim slučajevima, a najveća nagrada nam je dječji osmijeh i kada vidimo da su nam naši mališani „živnuli” i ozdravili.
Uglavnom, trudimo se pronaći rješenje za svaku situaciju, nastojimo se s djetetom našaliti, razvedriti ga, učiniti mu što lakšim boravak u bolnici. Tijekom svoga rada upoznala sam niz dragih ljudi, kolegica i kolega, neki od njih su otišli u mirovinu, s nekima radim i dalje i tako…
Moram priznati da je raditi ovaj posao, prije svega jedan dobar osjećaj. Osjećaj da si nekome pomogao, učinio nešto dobro. To je neprocjenjivo.
Što bih savjetovala mladim ljudima koji se žele okušati u ovom pozivu? Posao medicinske sestre je iznimno lijep, ali zahtijeva puno požrtvovnosti i ljubavi. Probleme od „kuće” ne bi smjeli nositi na posao i tako se uglavnom ponašam. Mi smo ovdje došli raditi, mališani nas trebaju, a mi smo tu da im pomognemo – priča nam Zdenka.
A kada dođe kući, kao i svaka žena, brine o domu, obitelji, majci… No, čim tjedan krene, ponovno naša Zdenka iz svog Zapolja krene put novogradiške bolnice i tako godinama…
Jedna izreka kaže, možda će zaboraviti vaše ime, ali nikada kako ste im pomogli.
Sestra Zdenka Starčević, zasigurno jest pomogla, i upravo zbog toga smo i napisali ovaj tekst. Uvijek vedra, s osmijehom za one male, najranjivije, one na kojima svijet ostaje…
