Sinoć je u Gradskom muzeju Nova Gradiška otvorena izložba „Brownovo gibanje“ akademske umjetnice Jelene Perić, koja je svojim likovnim ciklusom publici ponudila promišljanje o nepredvidivosti, spontanosti i unutarnjoj dinamici života.
Autoricu je predstavio ravnatelj Gradskog muzeja Miroslav Pišonić dok je o samoj izložbi govorio Zlatko Kozina, prof. art.
Izložba, kako sama umjetnica ističe, polazi od ideje crteža kao vizualizacije stohastičkog procesa, odnosno pokušaja da se kroz likovni izraz prikaže osjećaj „slučajnosti u vremenu“. Na zidu galerije, pred publikom, nastaje crtež u kojem svaka linija slijedi impuls trenutka, tvoreći svojevrsnu vizualnu analogiju Brownova gibanja, fizikalnog fenomena kojim se opisuje nasumično gibanje čestica u tekućini ili plinu.
Perić je tu znanstvenu ideju pretočila u umjetničku metaforu, a njezin rad prikazuje crtež koji se razvija poput „slučajne šetnje“, naglašavajući prirodnu nepredvidivost, ritam i estetsku vrijednost kaosa.
„Život rijetko slijedi savršeno planiranu liniju.“ – zapisuje umjetnica u svom autorskom tekstu. „Slučajni susreti, neplanirani događaji i sitni ‘sudari’ s okolnostima često su pokretači novog smjera. Čak i kada se čini da je sve tiho, u prividnoj stagnaciji sve je ipak u pokretu.“
Kroz takvu poetiku Perić podsjeća da nasumičnost i nesavršenost nisu prepreke, već temelj stvaranja, i umjetničkog i životnog.
Zlatko Kozina ističe kako umjetnica u svom radu dosljedno istražuje geometrijsku apstrakciju, ali je u najnovijem projektu taj strogi okvir zamijenila slobodnijim i emotivnijim pristupom. „Perić i dalje gradi kompozicije linijom, ali ne odustaje od boje, osobito od crvene, koja u njezinu opusu ima ulogu primarnog likovnog elementa.“ pojasnio je Kozina. Upravo ta crvena boja, u kombinaciji s ritmom linija, postaje metafora životnih gibanja, unutarnjih procesa koji se, kako kaže, „iz umjetničina bića prelijevaju na površinu papira“.
Za razliku od ranijih radova obilježenih čvrstom strukturom i discipliniranom formom, novi ciklus otkriva mekšu, introspektivniju energiju, više nade, manje straha. „Čini se da je Jelena raskrstila s nesigurnostima koje prate svakog mladog umjetnika. Sada preuzima rizik, dopušta pokretu da se dogodi i ne traži početak ni kraj.“ – naglasio je Kozina. „Njezina gibanja nisu precizno usmjerena, nego slobodna, baš kao i sama životna gibanja. Poruka je jednostavna, a snažna: sve će biti dobro.“ – zaključuje.
Za Perić, granica između znanosti i umjetnosti često je samo prividna, a ta dva elementa povezuje u svom radu. „Znanost i umjetnost dijele zajednički prostor apstraktnog mišljenja.“ – ističe umjetnica. „Kada znanost prijeđe granicu materijalnog i zakorači u područje apstrakcije, ona se zapravo približava umjetnosti.“ Upravo je ta misao bila polazište za njezin rad inspiriran Brownovim gibanjem. „Zanimljivo mi je kako se i u društvenim kretanjima mogu prepoznati slični obrasci.“ kaže Perić. „Zašto se jedno društvo u određenom trenutku kreće u jednom smjeru, a zatim, gotovo bez razloga, mijenja smjer? Je li to rezultat okolnosti, okruženja ili čista slučajnost?“ -pita se.
U toj analogiji između gibanja čestice i ljudskog djelovanja ona nalazi metaforu života: „Ne istražujem samo zakonitosti kretanja, nego i prirodu samog medija. Kada bismo bolje razumjeli okolnosti koje nas okružuju, možda bismo mogli pronaći i vlastiti algoritam postojanja.“ – kaže.
Izložba „Brownovo gibanje“ stoga nije samo vizualno iskustvo, već i filozofska refleksija o ljudskoj potrebi da pronađe smisao u nepredvidivom.
Govoreći o suvremenoj umjetnosti, Jelena Perić ističe kako je njezina najveća vrijednost upravo u otvorenosti i poticanju na promišljanje. „Ne mora čovjek sve razumjeti.“ – kaže. „Mene često privlači ono što ne razumijem, jer me to potiče da istražujem, čitam i razmišljam, tako otkrivam nova područja i vidike.“ Po njezinu mišljenju, suvremena umjetnost zahtijeva angažman i volju da se u nju uroni; nije namijenjena površnom pogledu ni brzom zaključku.
„Za sve treba uložiti energiju. Netko možda nema potrebu promišljati, i to je u redu.“ – dodaje Perić. Ipak, najveća pogreška je zatvoriti se u unaprijed zadane okvire i vjerovati da je samo ono što se odmah vidi jedino ispravno. „Tko tako razmišlja, s vremenom postaje nezadovoljan sam sa sobom.“ – kaže umjetnica. „Ne može se svakome sve svidjeti, ali umjetnost nije stvar dopadljivosti, ona je osjećaj. Umjetnost ne traži masu; dovoljno je da dotakne jednu osobu i promijeni joj život.“
Izložba ostaje otvorena do 12. prosinca.
