Ima svega. Egipatska maca je nekada bila poklon iz Njemačke, netko je 80-ih došao na vikend sa bauštela a sada na štandu košta 50 kuna. Glava faraona na drugom štandu je 100 kuna. Nije se prodala. Dječja kolica i motori, alati i stare glazbene linije, iznošena odjeća. Na trećem štandu je dječja robica, dvije kune za komad. – Prodajem ove kvake, ima od 2 do 10 kuna, nešto narukvica i broševa, stavila sam i dječju robicu, samo 2 kune.Vratili smo se ja i muž iz Njemačke, ne možemo tamo opstati s našom mirovinom. Muž mi se razbolio i nikako da dođe k sebi… a ljudi ovdje nemaju novaca tako da je to što kupe dobro i njima, a i ja nešto zaradim, priča gospođa srednjih godina.
Zarada? Od 20 kuna, nekada 50 a kada je dobre robe na štandu onda se zalomi 100, 300 a neki i 500 kuna, kako koji dan. Za nekoga je buvljak ispomoć za mršavu mirovinu, drugi znaju dobro zaraditi na preprodaji, treći ne znaju šta će jesti i kako platiti režije ako ne prodaju bilo što.
Jedan od onih što je samo gledao a nije kupio kaže: Vidim ja te ljude često, znam da je onaj tamo donio stvari iz kuće i da nema od čega živjeti. Ima tu i vatrogasnih aparata, kupe ljudi iz kuća sve što dohvate, računaju da će nam iduće godine biti bolje, samo treba preživjeti, a ako ne bude, bit’ će nam ovako.
Na buvljaku je najviše penzića, barem rano ujutro. Gospođa koja prodaje kvake i dječju robicu i jedna mlađa gospođa, vjerojatno sa sinom koji slagao na štand nešto igračaka i figurica herojskih likova od plastike, vjerojatno iz kolekcije, jedine su dvije žene. Penzići ne izgledaju odmorno, opušteno i vedro. – Tražili ste gledajte (od tuda je i nadnaslov). Ne radi više nijedna velika tvornica, sve odlazi iz grada, više to i nije grad. Ovo ovdje je pravi sjaj i bijeda Hollywooda, kaže ogorčeno stariji čovjek s rukama u džepovima.
Autor: Saša Radivojević
