Zahvaljujući inicijativi Damira Borovčaka i članova Hrvatskog žrtvoslovnog društva, značajan dio povijesti, onaj koji svjedoči o nacionalnom junaštvu, odanosti i integritetu, a koji je do nedavno, bio nepravedno zanemaren i bačen u prostore vremenskog bespuća, danas je, ( nedjelja, 13.siječnja ), potvrdilo je to i dostojanstveno hodočašće, upisan velikim slovima na povijesnu lentu vremena.

Povijest piše ovako: u naselju Gvozdanskom ( prostor današnje Sisačko-Moslavačke župnije, Pounja, mjesto na pola puta između Gline i Dvora ) utvrda Nikole III Zrinskog u 16.se stoljeću postavila kao brana pred turskim osvajačima i njihovim vlaškim slugama s istoka. Osmanlijska je vojska od 1571. do 1577.godine poduzela četiri neuspješna napada na utrdu, da bi je, tek u petom pohodu, 1578.godine, nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše, osvojili, iako bitku koju su vodili, nikada nisu dobili.

Prema dostupnim podacima i  kronikama vremena, utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojnih Zrinskih vojnika i glavnine seljaka i rudara sa ženama i djecom, nasuprot osmanlijske sile koja je brojala 10 tisuća turskih osvajača potpomognujtih vlaškim četama. Na čelu hrvatskih branitelja, tog davnog, 16.stoljeća, stajali su kapetan Doktorović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. U zpisima, dalje, stoji: ” kad je pristigla glavnina osmanljske vojske Ferhat-paša pošalje izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da napuste utvrdu i  odu sa svom imovinom na slobodni porostor Hrvatske. Kako mjesecima nije bilo komunikacije grada s ostatkom Hrvatske, a ni hrana nije stizala do utvrde, zalihe su nestale, te se turski paša nadao kako će branitelji Gvozdanskog, u takvim okolnostima,  utvrdu predati, bez puno otpora . No,  i nakon trećeg dana opsade, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. U noći s 12.na 13,siječnja, piše srednjovjekovni kroničar, bilo je toliko hladno da su osmanlijski konji ugibali, a cijele su se noći čuli jezivi pucnjevi drveća. U osvit zore, na današnji dan, 1578.godine, Ferhat paša je zapovijedio juriš na utvrdu. Kada su Turci prišli gradu, nije se začuo niti jedna pucanj, a na bedemima su nepomično stajali stražari. Nakon što su provalili unutar zidina grada,  zatekli su nepomična, smrznuta tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece, bez hrane, vode i drva za ogrijev. Zaprepašten prizorom,hrabrošću i  časnom obranom, Ferhat-paša, pišu kronike, naredio je da se hitno pronađe katolički svećenik i hrvatske junake pokopa na kršćanski način uz sve vojne počasti. Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi osvojeni krajevi Osmanlijskog carstva. Tu završava povijest, a počinje sadašnjost koja je postojanje Gvozdanskog i nacionalne epopoje o junaštvu bez presedana ( izvjesni svjetski povjesničari obranu Gvozdanskog uspoređuju s obranom Masade ili Alama ), do nedavno potpuno ignorirala, a potom i zaboravila.

Povijest je, nedavno  oživljena , zahvaljujući knjizi “Gvozdansko-hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora “, autora Damira Borovčaka, ali i Hrvatskog žrtvoslovnog društva na čelu s profesorom Zvonimirom Šeparovićem, kao i idejom o organizaciji spomen hodočašća, koje je danas, 435.godina poslije, veličanstveno organizirano po četvrti puta, prvi puta uz službenu  podršku Ministarstva oružanih snaga Republike Hrvatske.

Kako povijest, na žalost, vrlo često ima okrutan smisao za humor, a i nepravda joj nije strana,  mjesto Gvozdansko još je dva puta doživjelo slično sudbinu. Najprije, 4 stoljeća nakon Osmanlija, 1941.godine u vrijeme II svjetskog rata, kada je postalo mjestom masovnog zločina nad Hrvatima, a potom i u novoj povijesti, 1991. u godinama Domovinskog rata.

Zbog svega toga, zbog hrabrosti i junaštva, zbog osjećaja za obranu svoga ognjišta ( jer, oduvijek je to bila Hrvatska, iako pod nečijom tuđom nogom ), zbog  prošlosti, ali i budućnosti, zbog povijesti koja nas je oblikovala, Gvozdansko bi, rekli su danas svi sudionici Spomen hodočašća, trebalo postati središnje mjesto edukacije i sjećanja, mjesto  ponosa, prkosa i dostojanstva, mjesto uvršteno u obavezne školske ekskurzije, ali i udžbenike povijesti, mjesto vojnog hodočašćenja, ali i mjesto znanstvenih skupova.

Gvozdanskom, njegovoj žrtvi, ali i njegovoj slavi, njegovoj časnoj povijesti, poklonili su se danas i predstavnici 121.brigade-pukovnije Nova Gradiška, članovi Udruge Udovica domovinskog rata, Udruge roditelja poginulih branitelja, članovi novogradiškog ogranka Matce Hrvatske, pripadnici 108.slavonsko-brodske brigade, pripadnici zagrebačkih Gromova, članovi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Zagreba ( koji su preuzeli i ulogu svojevrsnog domaćina i organizatora skupa ), pripadnici brigada sa zadarskog područja,  ali i pripadnici brojnih povijesnih hrvatskih postrojbi , članovi društva Zrinski, družbe  Braća hrvatskog zmaja, ali brojni drugi hodočasnici. Uz svečanu, iznimno dostojanstvenu komemoraciju za žrtve Gvozdanskog iz dva različita stoljeća, središnji dio  spomen hodočašća bilo je i  svečano euharistijsko slavlje uz koncelebriranu misu koju su vodili sisačko-moslavački biskup, monsinjor Vlado Košić i hrvatski vojni ordinarij, monsinjor Juraj Jezerinac. U nadahnutoj propovijedi, biskupi su podsjetili na onu staru prema kojoj narod koji ne čuva svoju prošlost, nema ni budućnost , ali i na čuvene Šenoine stihove “Budi svoj”, istaknuvši kako su nacionalne vrijednost, ali i povijest koja nas je stvorila i oblikovala, ono najvrednije što imamo, ali i nešto  s čime bi se, poput drugih,  herojstvom daleko  siromašnijih nacija, itekako, trebali ponositi,  i iz prošlosti učiti. Jer,samo tako možemo izvući pouku, samo tako možemo biti bolji ljudi i izgraditi bolje društvo za sve.

Put kroz Sisačko-Moslavačku županiju, uz tok rijeke Une, geostrateški je značajan prostor i područje  žestokih  borbi vođenih u godinama Domovinskog rata. Područje je to na kojemu su živote ostavili i brojni branitelji s novogradiškog područja, kojima su se danas u Hrvatskoj Kostajnici, Dvoru na Uni, te Baćinu, mjestu jedne od najvećih masovnih grobnica u kojoj su tijela 57 uglavnom starijih Hrvata, ubijenih na obali Une, 21.listopada 1991. godine, poklonili i novogradiški hodočasnici, prijatelji i suborci.

Autor: Simonida Tarbuk / foto:Željko Idžotić

Komentari
Prethodni članakTradicionalno obilježavanje blagdana Sv. Vinka u Starcima
Sljedeći članakDragovoljna predaja oružja