Sjednica Skupštine počela je u 9:45 s prosvjedima i humornim govorom Ante Pavlovića, nakon kojega je za govornicu izašao zastupnik Narodne radikalne stranke PUNIŠA RAČIĆ, od ranije poznat kao temperamentan govornik. Sukob je nastao kada je uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je HSS-ovac, dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu. Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom ali neće pod Beogradom, i izjave da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i HSS-ovog zastupnika Jakova Jelušiča, koji je Račića prozvao za laž, na što mu je ovaj odgovorio da zašuti ili će da ga ubije. Nova je buka nastala kada je zastupnik Tomo Popović doviknuo Hrvatima: “Ja se vas ne plašim. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!” Riječ je potom uzeo Puniša Račić , izjavivši ” kako srpski interesi nikada nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” Tijekom govora, Račića je prekidao Svetozar Pribičević, konstatirajući kako Europa mora znati da se ovdje prijeti oružjem. Ubrzo je došlo do velike graje, tijekom koje je dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: Opljačkali ste begove! , na što je Račić krenuo ka govornici sučelice Hrvatima. Biograf piše: Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, , te se okrenuo predsjedniku i rekao : Tražim, gospodine predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti! Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će! Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj odjekne dvoranom. Prvi je metak pogodio dr.Pernara, a Račić je revolver usmjerio prema Stjepanu Radiću , što je opazio Đuro Basariček, nastojeći spriječiti Sve je počelo 20.tog dana lipnja mjeseca 1928,.godine, kada je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranje, Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atenta je izvršio zastupnik Narodne stranke, Puniša Račić. Znakovito ili ne, povijest je zapisala kako je uoči odlaska u skupštinu Stjepan Radić proročanski izjavio :Mogu me ubiti, ali moj duh neće. Sjednica Skupštine počela je u 9:45 s prosvjedima i humornim govorom Ante Pavlovića, nakon kojega je za govornicu izašao zastupnik Narodne radikalne stranke PUNIŠA RAČIĆ, od ranije poznat kao temperamentan govornik. Sukob je nastao kada je uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je HSS-ovac, dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu. Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom ali neće pod Beogradom, i izjave da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i HSS-ovog zastupnika Jakova Jelušiča, koji je Račića prozvao za laž, na što mu je ovaj odgovorio da zašuti ili će da ga ubije. Nova je buka nastala kada je zastupnik Tomo Popović doviknuo Hrvatima: “Ja se vas ne plašim. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!” Riječ je potom uzeo Puniša Račić , izjavivši ” kako srpski interesi nikada nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” Tijekom govora, Račića je prekidao Svetozar Pribičević, konstatirajući kako Europa mora znati da se ovdje prijeti oružjem. Ubrzo je došlo do velike graje, tijekom koje je dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: Opljačkali ste begove! , na što je Račić krenuo ka govornici sučelice Hrvatima. Biograf piše: Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, , te se okrenuo predsjedniku i rekao : Tražim, gospodine predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti! Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će! Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj odjekne dvoranom. Prvi je metak pogodio dr.Pernara, a Račić je revolver usmjerio prema Stjepanu Radiću , što je opazio Đuro Basariček, nastojeći spriječiti Sve je počelo 20.tog dana lipnja mjeseca 1928,.godine, kada je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranje, Stjepana i Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atenta je izvršio zastupnik Narodne stranke, Puniša Račić. Znakovito ili ne, povijest je zapisala kako je uoči odlaska u skupštinu Stjepan Radić proročanski izjavio :Mogu me ubiti, ali moj duh neće. Sjednica Skupštine počela je u 9:45 s prosvjedima i humornim govorom Ante Pavlovića, nakon kojega je za govornicu izašao zastupnik Narodne radikalne stranke PUNIŠA RAČIĆ, od ranije poznat kao temperamentan govornik. Sukob je nastao kada je uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je HSS-ovac, dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu. Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom ali neće pod Beogradom, i izjave da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i HSS-ovog zastupnika Jakova Jelušiča, koji je Račića prozvao za laž, na što mu je ovaj odgovorio da zašuti ili će da ga ubije. Nova je buka nastala kada je zastupnik Tomo Popović doviknuo Hrvatima: “Ja se vas ne plašim. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!” Riječ je potom uzeo Puniša Račić , izjavivši ” kako srpski interesi nikada nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.”Tijekom govora, Račića je prekidao Svetozar Pribičević, konstatirajući kako Europa mora znati da se ovdje prijeti oružjem. Ubrzo je došlo do velike graje, tijekom koje je dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: Opljačkali ste begove! , na što je Račić krenuo ka govornici sučelice Hrvatima. Biograf piše: Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, , te se okrenuo predsjedniku i rekao : Tražim, gospodine predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti! Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će! Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj odjekne dvoranom. Prvi je metak pogodio dr.Pernara, a Račić je revolver usmjerio prema Stjepanu Radiću , što je opazio Đuro Basariček, nastojeći spriječiti Račića u daljnjem naumu. Stjepana Radića vlastitim je tijelo štitio i Ivan Granđa, također pogođen u mahnitom pohodu Puniše Račića. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom Stjepana Radića, kojega metak pogodi u trbuh. Ranama je podlegao 8.kolovoza 1928. godine . Jezivo krvoproliće usmjereno isključivo prema hrvatskim narodnim zastupnicima, dogodilo se u nepunoj minuti i zauvijek odredilo tijek povijesti.
HSS-ovci se danas, 85.godina kasnije, s pijetetom, dostojanstvom i ponosom sjećaju oca nacije, velikana hrvatske političke misli, našeg prvog obrazovanog političara s diplomom politologa.
Stjepan Radić je, potvrđuje to, svakodnevno povijest, ali i suvremenost, bio puno više od političara, književnika, prevoditelja i publiciste. Stjepan Radić je bio čovjek ispred svog vremena, političar s vizijom, svjestan vrijednosti, snage i značaja naroda. Vidljivo je to od trenutka kada s bratom Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku, kada se suprostavlja hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, kada hrabro i prkosno bojkotira rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu, tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, kada kao najobrazovaniji i najosvješteniji političar, postaje ministar prosvjete. Vidljivo je to i kada se oštro i beskompromisno, unatoč prijetnjama, bori za političke ideje kojima je, baš kao i naciji, tradiciji, obrazovanju, vjeri u obitelj i Boga, ostao vjeran do kraja . Jer, govorio je: “Doknarod,nasvimstupnjevima , nebudedostatnoobrazovanisposobanpolitičkisamostalnoprosuđivati ,Hrvatskojćeprijetitiropstvo.NamaEuropanemožeinećepomoći.Jer,teško čovjekukojiiztuđetorbekruhačeka!
Danas kada obilježavamo 85.godišnjicu njegove smrti, jasno je kako su ideje i promišljanja Stjepana Radića jednako aktualne, snažne i bezvremenske, kao i u trenutu kada su nastale, a on se, još jednom potvrđuje kao mislilac čija se vjera u moralne i obrazovane političare na čelu nacije, ali i vizija Hrvatske i danas nameću kao nacionalni imperativ. Jer, govorio je Radić : “ najstrašnijajestvar,gospodo, najvećigrijehinajvećapolitičkapogreška,stavljatisvojrođeninarodpredgotovečinjenice,tojestvoditipolitikuposvojojgospodarskojvoljicibeznarodaiprotinarodu–tonećebitidugo–davidite,kakoćehrvatskinarodusvojojrepublikanskojičovječanskojsvijestivasodpuhnutibašučasu,kadćetemisliti,dasejenarodsmirio,avidastegadobrozajašili..”
U trenutku kada svijet, a s njim i Hrvatska, postaju globalni prostor, govoriti o povjesnom djelu i značaju Stjepana Radića, kroz prizmu tradicije, suverenosti i samosvojnosti, kroz skrb za puk i njegove potrebe, jednako je aktualno danas, kao i te kobne 1928.godine. Tradicija je, učio je Stjepan Radić, jedina vrijednost koju nam i danas, pod svaku cijenu, valja sačuvati. Tradicija je vrijednost koja nas je oblikovala i učinila onakvima kakvi smo. Upravo u snazi tradicije leži i snaga političke misli Stjepana Radića, ali i izazov i prilika za revitalizaciju i aktualizaciju jedinstvenog političkog, ljudskog i narodnog nauka. Sačuvati narodne vrijednosti i baštinu koja nas je učinila onakvima kakvi jesmo, možda je i jedini pravi put za oporavak duha nacije. Stjepan Radić je govorio” vladatiznačiučinitidanarodnigdjeinikadanebudegladan,danarodbudezadovoljan.Vladatiznači,dakle,uprvomredučuvatinarododbijede. Svakinaščovjektrebadaznadedanamaslobodanesmijebitisamogospodskaparadanegodanamonaupravonamećevelikuodgovornostivelikobrigu,najprijeinajvišezanarodnuprehranu.Kadjedosadautombilozlo,uglavnomsmokrivilidruge.Želimolidanasdoživeozbiljno,želimolibitiodgovorni,krajnjejevrijemeda,odsada,zasvakuoskudicubudemo krivimisami.Jer,suvrenostgospodo, neznačisamoslobodunegoiogromnuodgovornost”.
Voleći, prije svega svoje, ali i cijeneći tuđe, smatrajući hrvatsko selo i poljoprivrednike, nositeljima gospodarstva, a kvalitetno obrazovanje temeljem napretka, aktualnost misli Stjepana Radića vidljiva je i u njegovom odnosu prema drugim nacijama, ali i uvjerenju kako su različitosti bogatstvo koje valja cijeniti posebno kroz učenje stranih jezika čime ćemo, predvidio je Stjepan Radić, na tragu globalnih razmišljanja 21.stoljeća, poticati toleranciju, ali i usvojiti temeljnu istinu prema kojoj veliki narodi nisu veliki radi svoje brojnosti, već radi svoje kulture i obrazovanja. Upravo stoga, mislio je, u skladu s današnjim razmišljanjima i Radić, država i narod preduvjete za materijalno blagostanje može stvoriti samo kroz svoje obrazovne komponente. Od Radića ne možemo samo naučiti o tradiciji, povijesti i samosvojnosti nacije, nego i prepisati sjajne, iznimno moderne ideje o budućnosti i ulozi školstva koje će stvoriti napredne umove spremne za izazove vremena. Jer, kako je smatrao Stjepan Radić, daleko ispred svog vremena, uloga osnovnog školstva je stvaranje preduvjeta za razumijevanje vlastite nacionalne svijesti i njeno širenje kroz učenje pisanja, čitanja i cijenjenja kulture .
Lik, djelo i vizija Stjepana Radića, ali i njegova bezvremenska, na trenutke gotovo proročanska aktualnost , danas kada obilježavamo 85.godišnjicu njegove smrti, budi potrebu za stvaranjem i jačanjem dugoročno održivoga nacionalnog hrvatskog ponosa, i pokazuje se kao iznimno je važna za razumijevanje suvremenih političkih trendova. Zbog toga je i danas, skoro stoljeće kasnije, 8.kolovoza , jedan od onih datuma koji su, dugoročno, odredili tijek nacionalne povijesti, ali i definirali suvremenu hrvatsku političku misao. Jer, kako kaže u jednom svom antologijskom govoru “doćićejoštežavremenanegoštosusada.Trebatćenamosobiteodvažnosti.Gospodohrvatska,iuprivatnomseživotuvididamlitavacipopustljivacuvijekostanekratkihrukava...
Zbog svega ovoga, zbog istinske vizije, čovjekoljublja, osjećaja za čestitost i značenje nacije, zbog uvjerenja kako je tradicija ono najvrednije što imamo, a selo mjesto našeg ishodišta, i u trenutku 85.godišnjice smrti, politički značaj, misao i snaga istinskog oca nacije, Stjepana Radića, aktualnija je nego ikada. Jer, “…kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj. “
Povijest pamti, HSS-ovci se sjećaju…
„Vjera u Boga i seljačka sloga“
Autor: Simonida Tarbuk/ HSS
